Bilo je to 1965. godine, jednog sunčanog aprilskog dana prije akšama. Grupica ljudi je sjedila na sofama ispred Begove džamije i ćaskala, očekujući sa vitke minare umilni glas mujezina — poziv na namaz. Razgovor u ovakvim prilikama obično teče onim ustaljenim tokom, od onoga kako si, šta radiš, pa.... Tako bi sigurno bilo i ovaj put da jedan sagovornik još u početku razgovora nije rekao: »Zar se mi, ljudi, jedino ovako možemo sastajati i razgovarati, zašto ne bismo kao nekad organizovali prigodna sijela na kojima bismo se sastajali i mi stari i naša omladina i tu diskutovali o problemima koji su nam zajednički, zar ne bismo ... I ideja je rođena, trebalo ju je samo provesti u djelo. U tom cilju održani su i prvi sastanci na kojima je stvarana koncepcija budućih razgovora. Odlučeno je da je najbolje da ti sastanci budu u oblika poučnih, aktuelnih predavanja čiji bi se osnovni zadatak ukratko mogao svesti na sljedeće: Oživjeti Islam, njegovu misao među mladim ljudima, probuditi a njima ugašenu iskru vjere, osvijetliti mladom čovjeku onu još nepoznatu stranu života, ukazati mu kojim putevima treba ići. Odstraniti korov sa duše i srca mladog čovjeka, vratiti mu izgubljeni Islam, učiniti sve da osjeti i shvati pravi smisao vjere, istinski humanizam predivnog Islama. Dakle, trebalo je ukomponovati iskustvo s jedne i žar i polet s druge strane, trebalo je sve to uobličiti u jednu cjelinu tako da i mladi i stari dobiju ono što im je neophodno potrebno, jer čovjek se do svoje smrti uči. Koliko se u svim ovim nastojanjima uspjelo to je duga priča. Normalno je da je za ovih proteklih pet godina bilo dosta uspjeha i neuspjeha, napredovanja i lutanja. No, jedna činjenica mora nas obradovati, kako nedavno reče jedan gost (beogradski muftija, Jusufspahić Hamdija) sarajevska predavanja su se nadaleko pročula, pobudila su veliki interes tako da danas u Jugoslaviji nema mjesta (u kome naravno ima Muslimana) gdje se nisu po ugledu na ta predavanja počeli da organlzuju isti skupovi, sa istim ciljem i namjenom. Dakle, gledajući samo iz tog ugla, predavanja su obavila svoju misiju, početni pionirski koraci su prebrođeni, predavanja su našla svoje mjesto, afirmisala su se, stvar koja je započeta samo treba nastaviti. Napominjem, uzgred, da je pokrovitelj ovih predavanja čitaonica udruženja ilmije. Inače, predavanja su u početku održavana u prostorijama Ilmije kod Begove džamije, potom su se selila u Begovu džamija, odatle u Carevu, pa u Čurčića i ponovo u Carevu džamiju. A sad evo i malo statističkih podataka koji će upotpuniti sliku o ovoj našoj islamskoj tribini. Od prvog predavanja je proteklo skoro punih pet godina. Održano je blizu 250 predavanja, prodefilovalo je na toj tribini oko 150 predavača, a predavanjima je prisustvovalo preko 50.000 posjetilaca. I ovi statistički podaci sigurno govore nešto, govore da se naša vjera, naš Islam, nije izgubio u srcima mladih ljudi, njegova tinjajuća iskra nije se ugasila. Naprotiv, ona je raspirena. Luču ove vjere mora neko nositi, jer ono što je istinito, što zaista ljudima daje volje, daje nade u život, u što se zaista mora vjerovati, da li se to može ugasiti i izgubiti? Ne, nikada! Isključivo u tome treba gledati uzrok pojave ovih predavanja, koja su možda stihijski počela, sa žarom nastavljena I nastaviće da obavljaju svoju misiju — očuvanje svetog amaneta, održavanje Islama u ovim krajevima.