Ovih dana je dr Sulejman Grozdanić održao na Narodnom univerzitetu u Sarajevu predavanje sa vrlo zanimljivom i aktuelnom temom: Islam kao socijalna vizija svijeta. Od ovog predavanja smo mnogo očekivali. Nismo dakako vjerovali niti to od Grozdanića možemo tražiti, da bi on istupio kao islamski apologeta. Ipak je naše pravo da od Grozdanića tražimo jedno objektivno i naučno fundirano izlaganje o islamu iz ugla njegove socijalne dimenzije. Čini nam se da nam to nije dao ovim svojim istupom. Autorova je, istina, uža specijalnost arapska književnost, pa, kako čujemo, priprema i izdanje jedne antologije stare arapske poezije. To bi trebalo da bude i glavna preokupacija Grozdanića u okviru Katedre za orijentalne jezike i književnost pri Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U ovoj prilici prebacio se na jednu izrazito sociološku tematiku, ali mu je to bio — prema našoj ocjeni — priličan promašaj. Polazna Grozdanovićeva teza je da je priroda vlasništva od najodlučnijeg uticaja u razvitku jedne društveno-ekonomske fomacije. Primjenjujući tu tezu na islamsku državu, kako u vrijeme pojave islama tako i kasnije, Grozdanić dokazuje da se ideja privatnog vlasništva nije nikada afirmisala u islamskim državama. Tamo je prema Grozdaniću država jedini i vrhovni vlasnik nad sredstvima za proizvodnju, prije svega, nad zemljom. Prema Grozdaniću islam je nastao i razvio se na bazi starih orijentalnih civilizacija, a u jednoj neproizvodnoj trgovačko-stočarskoj sredini. Pojava islama mu je izraz ekonomskih interesa trgovaca u Meki. Govorio je i o spregi duhovne i svjetovne vlasti u islamskoj državi. Pošto prema njemu ne postoji saučestvovanje u vlasništvu, nema ni saučestvovanja u vlasti, što drugim riječima znači da su islamske države bile nedemokratske države (ovakvu formulaciju, istina, nije dao, ali ona proizlazi iz konteksta). Država je svetost, pa s obzirom na spregu države i vjere, izraženo neslaganje s državnom politikom predstavljalo je vjerski grijeh. Nije nam svrha da se bliže osvrćemo na Grozdanićeve zaključke. Grozdanlć je nabacio vrlo ozbiljna pitanja i na njih pokušao dati odgovore. Mi smatramo da se radi o vrlo složenoj materiji, o kojoj se teško u jednom predavanju ili u jednom novinskom članku mogu dati gotovi recepti. Ipak, povodom Grozdanićeva predavanja mislimo da možemo reći ovo: Njegova osnovna postavka o pomanjkanju privatnog vlasništva u sferi islamske civilizacije teško je održiva. Na početku islama nije ni bilo drugog vlasništva, osim privatnog. I zemljište kategorije ušrijja, a isto tako i kategorije haradžija bilo je privatno vlasništvo, ali se samo različito oporezivalo. Tek je kasnije uvedena kategorija erazi-mirijskog vlasništva. Međutim, i u režimu erazi-mirijskog vlasništva mulkovni karakter se priznavao na cjelokupnom zemljištu koje je najneposrednije služilo ljudima, kao što su kuće, dvorišta, bašče, vinogradi itd. Mulkovno zemljište, što će reći privatno vlasništvo, neuporedivo je bilo više zastupljeno konkretno u turskom feudalizmu, nego li što je to slučaj sa zapadnim feudalizmom. Ako bi išli Grozdanićevom logikom, onda bi procesi, karakteristični za zemlje zapadnog feudalizma trebali da budu prije primjenjivi za islamske zemlje, nego li za Zapad. Grozdanić je ponovio danas već skoro u potpunosti napuštenu tezu prema kojoj su putem islama u vrijeme Muhamed pejgambera bili izraženi ekonomski interesi mekanskih trgovaca. Teza je odbačena naprosto zato jer je u suprotnosti sa historijskom činjenicom, da su Muhamed pejgamberu najveći otpor davali upravo mekanski trgovci. Da samo još jedno napomenemo: Grozdanić voli da po određenim šemama koje bi važile za sve sredine objašnjava pojave i vrednuje ih. Njemu je evropski razvoj i rezultati do kojeg je taj razvoj doveo osnovno mjerilo za praćenje i ocjenjivanje razvojnih rezultata na cjelokupnom islamskom Istoku, pa još možda i šire. Ovakva metoda nije naučno fundirana, pa su joj za to i rezultati sumnjive naučne vrijednosti.