Politički sukobi između Polumjeseca i Križa uzrokovali su kod kršćanskih naroda Istoka i Zapada mnoge podpuno krive predočbe o islamu i o Muhamedu, što poglavito važi za Istok, gdje je prema Voltairovim riječima »bilo više bizantijskih kaluđera koji su pisali protu islamu, nego li jeničara«. Tu se u ostalom ima tražiti podrijetlo one iskonske mržnje pravoslavnih naroda prema muslimanima u opće, koju je crnogorski pjesnik Njegoš formulirao u stihovima »Srb i Turčin ne slažu se nigda, e će prije more oslaćati«, a koja još ni u današnje doba nije jenjala. Što se pak tiče Zapada, odnosno Hrvatskog naroda, on je u svojoj zlokobnoj povijesti imao tu zlu sudbinu, da na svome tijelu pretrpi najjači sraz dvaju velikih svjetskih ideja, Kršćanstva i Islama, pa je posve razumljivo, da to sve kod kršćanskih Hrvata nije moglo uroditi jednim objektivnim gledanjem na islam. Dapače nesretnim udesom hrvatski se narod bio razdvojio u dvije nepomirljive fronte, jednu kršćansku a drugu islamsku, pa je trebalo čekati Antu Starčevića, koji je uzeo sebi za životni cilj suzbiti jaz što je stajao među jednorodnom katoličkom i muslimanskom braćom. Starčevićeva je zasluga ne samo u tome što je učio, da vjera nije i ne smije biti razlogom za međusobno otuđivanje islamskih i katoličkih Hrvata, nego od njega datira i kritično gledanje na islam među Hrvatima katoličke vjere. Kroz mnoge Starčevićeve spise i govore dolazi do izražaja njegova ljubav prema muslimanima, koje je pače s pravom proglasio najčišćom hrvatskom krvi, isto tako tu se može naći i dosta lijepih riječi o islamu kao vjeri i Muhamedu, utemeljitelju islama. Našoj je međutim javnosti, kako široj tako i onoj učenoj, ostao posve nepoznat jedan veoma značajan Starčevlćev članak o Muhamedu (a. s.), objavljen unazad više od 8 desetljeća. Nama je naime pukim slučajem uspjelo na zagrebačkoj sveučilišnoj knjižnici naići na »Hervatskikalendar za prostu godinu 1858.«, na kojem stoji označeno, da mu je ureditelj Dr Antun Starčević, a izdatelj Karlo Albrecht. Tu je na stranama 30. do 35. objavljen jedan dulji članak pod naslovom »Muhamed«, podpisan šifrom š-č-ć, iza koje se bez dvojbe krije urednik kalendara Dr Ante Starčević. Članak je vrijedan da se u cijelosti pretiska, ne samo s toga, što mu je autorom Otac hrvatskog nacionalizma Dr Ante Starčević, nego i za to, što je jamačno ova monografija prvi spis, pisan od strane jednog katoličkog Hrvata, u kome se na islam i Muhameda gleda bez predrasuda ukorijenjenih razvojem historičkih prilika kod nas. Ako se uzme u obzir, da su piscu čianka o Muhamedu mogli biti pristupni isključivo zapadni izvori, onda se to više možemo diviti širokogrudnosti i objektivnosti, koja je došla do izražaja u tome članku Dra Ante Starčevića. Članak, držimo, ima se smatrati idejnom prekretnicom gledom na dotadašnje i kasnije razmatranje kršćanskih Hrvata o islamu, muslimanima i Muhamedu. Doduše, današnjim očima gledajući, moglo bi se i nepovoljno suditi o pojedinim Starčevićevim narodima u tome članku, ali pri tome moramo uvažiti prije svega, kako rekosmo, jednostranost u pogledu izvora kojima se jedino mogao služiti, a onda naročito vrijeme i milieu, u kojem je članak pisan i objavljen. Nama primjerice danas neobično, a često uvredljivo zvuči za muslimana izraz »muhamedanac« a za Božijeg poslanika »prorok«, ali ako uvažimo, da je tek početkom našega vijeka rahmetli Osman Nuri Hadžić počeo iskorjenjivati kroz stupce »Behara« te nazive, onda je jasno, da se 1858. godine, kada je tiskan članak o kojem govorimo, ne može zahtijevati pravilna primjena tih izraza. Jedan površan čitalac Starčevićeva članka o Muhamedu, možda će Starčeviću recimo zamjeriti na navodu, da on smatra jedinu Fatimu zakonitom kćeri Muhamedovom, dok djecu, koju je Muhamed imao od drugih žena smatra nezakonitom, što je razumljivo, ako se uvaži u ono doba općenito uvriježeno kršćansko stanovište koje djecu, proisteklu iz poliginičkog braka, ne tretira zakonitom, iako, uzgred budi rečeno, Starčević ima jedno dobro mišljenje o Muhamedu gledom na njegav odnos prema ženama. U članku ima tu i tamo posve pogrešnih podataka, ali je, dakako, u prilikama kad je pisan članak, bilo teško razlučiti istinito od neistinitog o Muhamedu. Starčević je i tu, unatoč svemu, pokazao dosta kritičnog duha, pa je na primjer jednu verziju apokrifne priče Muhamedova putovanja na nebo naprosto nazvao »ludorijom«. Moglo bi se konačno prigovoriti na neka iskrivljena čitanja pojedinih arapskih imena, kao na primjer »Zarevci« umjesto »Besnu Zuhre«, »Kenanci i ... »Kinine i Hevazin« »Korejci« namjesto »Benn Kurejza«, »Anbal« mjesto »Ahmed ibni Hanbel« i dr., ali se to sve opravdaje nepristupačnošću izvora iz prve ruke. Međutim, unatoč ovim svim primjedbama, Ante Starčević sa nepritajenim simpatijama govori o Muhamedu, napose kad raspravlja o njemu kao učitelju vjere. U članku se nalazi i dosta vrlo oštroumnih zapažanja, naročito kod raspravljanja o mezhebima (pravnim školama) u islamu pri koncu članka, pa je i s te strane stvar vrijedna da joj se pokloni puna pažnja. Starčevićev članak o Muhamedu bez sumnje je prva monografija takove vrsti kod nas Hrvata. Osim ovog članka o Muhamedu ResululIahu postoje u hrvatskoj literaturi iz kasnijeg doba bilo originalne bilo prijevodne rasprave iz pera Osmana Nuri Hadžića, Hadži Ali Riza Karabega, Dra Ive Pilara, Saliha Bakamovića i Mustafe Pašića, A. Adila Čokića, Hadži Mehmeda Handžića i Hamdije Mulića. Sada, poslije ovih nekoliko napomena, da pređemo na navođenje dotičnog Starčevićeva članka, pri tome ostavljajući nedirnute sve onovremene jezične i pravopisne osobine. MUHAMED Oko svršetka XI. veka, vlastela hervatska naučena pokoravati se samo svojoj volji, ubiv kralja Zvonimira, te time izgubiv i senu višjega od sebe, u severnoj i južnoj strani naše domovine Rimštinorn i drugim tudjinstvom zadojena, sdruži se s Ungarci, kojih vladarstvo biaše u obitelji Madjarskoj. No vlastela naša u istočnih krajih Hrvatske, čistia i ne toliko omehkoputjena, niti se htedoše sdružiti s Ungarci ni medju se, nego se uosebiše, zavergoše posebne deržavice. Bani, pojedini najjačji velikaši učiniše se vladari, te pod imenom kraljah bosanskih i raških životariše još nekoliko stoletja ungarskl i turski poreznici. Kad-li narod dozori za konačnu propast, Turčin namesti u one zemlji za poreznike Muhamedovce, te sva deržavna promena u onih krajih, od ra-padnutja kraljevstva hervatskoga do danas stoji u tome, da su odprie kerstjanici za Ungarce i za Turke narod globili, a poslie da ga sami Turci za se vode. No jer po verozakonsko-deržavnom načelu svaki Muhamedovac biaše vlastelin, plemić, hervatska vlastela, za uzderžati se u slobodi, primiše muhamedanski verozakon a prosti puk ostade pri veri otacah svojih. Dakle je na svome maštu, da štioce upoznamo barem ponešto s Muhamedom i s verozakonom njegovim, da ih upoznamo s mužem, koga duh iz trih nekada glasovitih carstvah jedno carstvo složi, i s verozakonom, koga se veliki del naše po kervi i jeziku najčistie bratje derži.