1. Moje božanstvo cipele Toga sam ljeta prvi put dobila nove cipele. Ako biste danas tražili da vam opišem svoje prve cipele i svoje prvo seksualno iskustvo, u vezi sa drugim imala bih reci samo toliko da je gadno žuljalo. Što se, pak, cipela tice iskustvo je nebesko i doseže u sam centar Andromedine magline. Blještavo bijele, sa kaišicima oko gležnja i izbockanim rupicastim leptiricima; sa mirisom koji se pamti za sva vremena; a iznutra toliko ciste da se sustežem zavuci ruku u njih a kamoli nogu. Svakako, prve su noci nocile pod mojim jastukom. Dotle sam, kao i vecina tadašnje djece, cipele nasljedivala od starije sestre, skupa sa deformacijama, mirisima, pokidanim pertlama i kaišicima, te sa odavno zaboravljenom bojom. Ništa strašno, izuzme li se da je to prouzrocilo da jedno po svojoj prirodi tako banalno iskustvo bude doživljeno sa euforijom koja mu ne prilici. Naravno, ovo nisu bile cipele za igru. Ima li se u vidu da je školski raspust tek otpoceo, postaju jasne moje strijepnje: grozne bi se stvari mogle desiti, kao recimo ta da mi do jeseni noge toliko porastu da ne mogu stati u cipele. Ili da mi ih pojede miš! Dobro, možda ih baš i ne može pojesti, ali ih može reciklirati. Vidjela sam to. Otac je izvukao svoj vojnicki kofer ispod kreveta kad su mu zatrebali neki važni papiri i gle, kofer je bio pun papirnih fidelina. Mati se pomamila i stala optuživati oca kako je on kriv jer mu je vec sto puta rekla da je kuca puna miševa a njega baš briga, našto se on nakleberio onim svojim osmijehom - udri brigu na veselje - i rekao: - Kad slijedeci put budeš pravila rezance ostavi ih miševima da ti ih izrežu. Dakle, mogla sam samo moliti Boga da iznade neki put na koji bi roditelji i mene poveli. Ali u našoj se kuci nije molilo Bogu, niti sam ja znala kako se to cini, pa sam se zato molila novim cipelama da se one sjete nekoga puteljka na koji bi mogle ici one, a i ja u njima. Djecije molitve bi morale biti uslišene, pogotovo ako se moliš cipelama, mislila sam. Zato sam svojim cipicama obecavala da cu ih cistiti i paziti kao oci u glavi. 2. Plemenska konstrukcija Tri su faktora bitna pri usvajanju novih znanja: motivacija ili ono što covjek hoce, sposobnost ili ono što covjek može i prethodno znanje ili ono što covjek zna. U vrijeme mojih prvih novih cipela apsolutno se nisam kužila u sve one zamršene šifre ko je kome šta i zašto mu je to što jeste. Moje znanje o predimenzioniranoj plemenskoj konstrukciji bilo je gotovo zanemarljivo izuzme li se iz toga monumentalna figura djeda koga sam doživljavala otprilike kao mafijaši kuma. On je sve znao, sve htio i sve mogao. Jedino ga moj otac zbog necega nije volio. Zakljucila sam to iz jedne recenice koju mu je rekao onda kad ga je djed upitao što ne šalje djecu na vjeronauku. - Uci ti svoju djecu govna jesti. To je bila ta ružna recenica od koje je djed pocrvenio kao peceni rak. Poslije toga uvijek su razgovarali kao što razgovaraju moj otac i ucitelj; ozbiljno klimaju glavama na svaku rijec koju onaj drugi kaže. Tih dana majka je pocela ucestalo spominjati svoje tetke. Meni to, svakako, ništa ne bi znacilo da se u tome nije spomenuo poziv u goste. Eh, to je vec imalo moc da pokrene moj mozak na hiperaktivnost. Valjalo se ubrzano prihvatiti odgonetanja ciji je ko. Tako sam nacela vrlo obimnu lekciju pod nazivom: moj, tvoj, vaš, naš, njihov. Dakle, ja imam majku, moja majka ima oca, njen otac je moj djed. Ovo je lako. Dalje, moj djed ima jednog brata i sedam sestara. Svih sedam njegovih debelih guzlatih sestara su tetke mojoj majci. Kako ne bih zapala u terminološku krizu, odustajem od objašnjavanja šta tih sedam žena jesu meni, a nisu ništa (sad mi se mati prevrce u grobu). Ko je uspio zapamtiti imena dvanaest Jakovljevih sinova sa lakocom ce savladati i sedam poeticnih imena ljupkih tetkica: Šecerka, Biserka, Subha, Zumra, Sajma, Behka i Sehka. Sve su one rodene u rasponu od dvanaest godina na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljece. Imaju li se u vidu ondašnji estetski i statusni parametri, radi se o sedam nadaleko cuvenih ljepotica. Imucne, obrazovane i stasite, mogle su imati svijet pod nogama, pa ipak... Znajuci što znam, nije mi teško zamisliti i to vrijeme i njih. Jurili su konji vrani, ridi i bijeli iz ergele njihovog djeda Daut-bega, vukuci luksuzne kocije po drumovima Carstva i u njima zanosne djeve. Kupovalo se po Becu i Zagrebu, tefericilo po Sarajevu i Dubrovniku. Punili se dolafi ruhom i sehare strukama bisera, zlata i dragulja. No, hajde ti znaj u kojem Ferdinandu cuci tvoje zlo i koga treba da ubiju da bi sjaj tvoje zvijezde poceo tamniti. A kad jednom pocne tu važi zakon entropije. Neko negdje ispali hitac i pogodi usred tvoga djevojaštva. Ili ti ratni drumovi odvedu mladoga muža u nepovrat. Raskopaju se sehare i dolafi. Žali Bože carske spreme kad je moraš skidati pred fukarom. A ovakve cure ne cekaju da se ko otkle vrati. Pogotovo kad ih je sedam pa se prestižu, a nije red. Tako se poudavaše tetke moje majke uz Prvi rat, pošto-poto. 3. Red svetih sestara Cijeli bogovjetni dan je padala kiša. I vazdan su se svadali moji roditelji, na neki novi, cudan i meni dotad nepoznati nacin. Prije podne nisam razumjela ništa, a do mraka sam uspjela skontati da postoje toliki zanimljivi pojmovi o kojima život ovisi i da je sam život kao ucitelj nervozan, dozlaboga konfuzan i histerican. A što je najgore, kasnije ce se ispostaviti da upravo one lekcije koje je baš taj ucitalj tako zlocinacki cupao iz konteksta i objasnio ih zbrda-zdola, najcešce ispituje i sa zacudujucom arogancijom veli: pojma ti nemaš! Sjedi. Jedan. No, vratimo se prijepodnevnim, naizgled umiljatim i nevinim razgovorima izmedu dvoje odraslih ljudi. Svakako, onda nisam znala kako je širok spektar raspoloživog arsenala verbalnih igracaka. Vjerujem u ono što vidim, kaže se, a moje tadašnje oci vidjele su otprilike slijedece: neko je upravo gurnuo u usta kockicu cokolade i ti ocekuješ da na licu prepoznaš istu tu slatko