Negde ima suviše pamcenja, drugde suviše zaboravljanja, Paul Richard Tamo gdje postoji opterecenost povijesnim pamcenjem, postoje i problemi oko toga kako uspostaviti mirnodopske uvjete za kolektiv koji se stalno prisjeca vlastitih žrtava, poniženja, tragedija, kreirajuci jedan drugi fenomen: zaboravljanje svega onoga što je njihova kolektivna zajednica mogla uciniti ili je ucinila drugoj. Stalan proces prisjecanja i zaboravljanja cini neke dijelove svijeta izložene ratnim sukobima, jer kult kolektivnog pamcenja (Richard) ne poznaje osjecaj objektivnosti prema vlastitim pogreškama. Kolektivne zajednice Balkana cesto evociraju mitsku povijest prikazujuci je kao vlastitu tragediju, slijepe i gluhe za vlastite okrvavljene ruke, a pokazale su i 90-tih da je sve pocelo od rijeci (u pocetku bijaše rijec!) kojima su se pozivale široke narodne mase da podrže sjecanja na zlocine koji su zbili stoljecima prije ili u prethodnim ratovima. Povijest je pocela bivati iznimno važnom, ona je, odnosno nacin prisjecanja povijesnih dogadaja, gotovo odredivala sadašnjost zajednica, od kojih neke i nisu imale razvijena prisjecanja, ali su bile gotovo «primorane» da pocnu konstruirati vlastita sjecanja i možda vlastitu povijest. «Prošlost (…) uopce i postaje tek time što se odnosimo spram nje» , a sudeci kako su se neke zajednice odnosile spram povijesti na Balkanu u prošlome stoljecu, moguce je da smo konstruirali svojevrsnu lažnu povijest, upravo onako kako se konstruiraju lažne uspomene (Aleida Assmann). Ne treba izgubiti iz vida cinjenicu da su lažne uspomene individualne i proizvod nesvjesnog, dok je lažna povijest kolektivni proizvod svjesnog, s tim da kolektivno pamcenje tek postoji kao skup individualnog. »Pamcenje nije moguce izvan onih okvira odnosa kojim se živi ljudi služe u jednom društvu kako bi svoja sjecanja fiksirali i ponovno našli. (…) Pamcenje covjeku prirasta tek u procesu njegove socijalizacije. Istina, uvijek je pojedinac taj koji ima, ali njegovo je pamcenje kolektivno oblikovano zbog toga govor o kolektivnom pamcenju ne treba razumijevati metaforicki. Doduše kolektivi nemaju pamcenje, ali oni odreduju pamcenje svojih clanova. I najosobnija sjecanja nastaju u komunikaciji i interakciji u okviru socijalnih grupa. Mi se ne sjecamo samo onoga što saznamo od drugih, nego i onoga što nam drugi kazuju i što nam oni potvrduju i reflektiraju kao znacajno. Prije svega, mi doživljavamo vec time što opažamo druge, u kontekstu socijano zadatih okvira znacajnosti.» Jasno je da kolektiv, odnosno njegovi clanovi preferiraju ona sjecanja koja su egzistencijalno vrijedna, te su kao takva i opceprihvacena, s tim da u njima najcešce preovladavaju oni dogadaji u kojima se slave muške vrijednosti, najcešce pobjede u ratnim sukobima, a kako «pobjednici pišu povijest» cini se da u nacionalnim, ali i u cjelokupnoj povijesti preovladavaju «muška sjecanja» na «muške pobjede». Kako su prema mišljenju Nire Yuval – Davis žene samo «simbolicne nositeljice identiteta i casti zajednice» (Treca, 2003.), tako se i njihova uloga u povijesti jedne zajednice, a zatim i u opcoj povijesti civilizacije svodi na simbolicnu prisutnost. U tom je smislu «ženska povijest» skrivena i zanemarenna, jer su ženska prisjecanja znatno drugacija nego muška, «ženska povijest», za razliku od muške, ne valorizira ratove i borbe u kojima moraju postojati pobjednci koji bi kasnije mogli pisati povijest. No, kako je «ženska povijest» još uvijek skrivena, odnosno povijest koju izucavamo na raznim institucijama temelji se na dominantnoj ulozi muškarca uz sporadicno spominjanje žena koje su obilježile neke povijesne trenutke, pa ih se jednostavno nije moglo zbog tog doprinosa nikako izbjeci, (možda je najbolji primjer za to Marie Curie) neke feministice su zbog toga jednostavno zapocele revidirati povijest kako bi otkrile vrijednost pojedinih žena. Mnoge žene vjerojatno zbog rodne pripadnosti nisu mogle biti spomenute u «muškoj povijesti» ili su neki komentari o njima potpuno iskrivljeni. Zbog takve zanemarujuce uloge ženskoga roda u opcoj povijesti, potrebno je permanetno inzistiranje na cinjenicama koje ukazuju na žensku prisutnost u povijesti, te tako dekonstrirati muške povijesne vrijednosti kako bi i «ženska povijest» dobila na važnosti. «Žensku povijest» cine razlicite ženske price, autobiografije, pisma, dnevnici, memoari, romani, novele, poezija, usmena predanja, odnosno sve ono što su žene tijekom stoljeca uglavnom pisale pod razlicitim represivnim režimima, u kojima se smatralo za veliki podvig svako objavljno žensko djelo, a nažalost u nekim društvima je i danas tako. Žensko pisanje i zapisivanje ženskoga iskustva moralo je, u stoljecima koja su jedino poznavala muško pismo, zadovoljiti muške kriticke standarde, kreirane posebno za žensko pisanje, da bi kasnije bilo publicirano kao djelo trivijalne ženske književnosti u odnosu na originalnu mušku. Ne treba zaboraviti da je 19. stoljece pred neke od prvih spisateljica stavilo još jednu prepreku: maskiranje vlastita identiteta, odnosno mnoge od njih nisu smjele objaviti svoje djelo pravim, ženskim imenom. Muški pseudonimi su im omogucili da objave svoje romane i da od pisanja pokušaju živjeti, a ukoliko bi se desilo da muška kritika, ipak, razotkrije pravi identitet, djela bi bila procijenjena «kolektivnim ženskim standardima». Nekoliko viktorijanskih spisateljica, Charlotte Bronte, Jane Eyre, George Eliot imalo je upravo ovakvo iskustvo, a njihova su djela poslije razotkrivanja identiteta autorica izgubila prvobitnu vrijednost. (Biljana Dojcinovic – Nešic, Ginokritika, 1993.). No, na srecu, kasnijim spisateljicama je bilo nešto lakše, pa su žene pricama iz vlastita života pisale i pricale povijest, nadoknadujuci na taj nacin «izgnanstvo» iz velike (muške) povijesti. Zbog toga je autobiografski žanr bio omiljen medu spisateljicama u prvim godinama njihova rada, a upravo je ovaka